Umoran sam od čovjeka

Jutro je. Počinje još jedan novi dan. Ustajem iz kreveta i osjećam se kao da sam već ovaj dan preživio i to ne jedanput, već više puta. Spremam se za školu, uzimam onu staru torbu i odlazim na autobusnu stanicu. A tamo opet isti ljudi, opet isti autobus i vozi ga isti vozač. Već znam tko će na kojoj stanici ući , a tko izaći. U školi nije ništa bolja situacija, stalno isti učenici, profesori i njihove ,već sto puta ponovljene, priče.Sva sreća pa ne učimo i isto gradivo svaki dan. Ali nije to tako samo u školi, nego i gdje god se pojavim. I tako ista priča svaki dan, kao da su dani kopirani. Osjećam se umorno od takvog života. Ali uz sve to , svaki dan se događaju nova ubojstva, pljačke, obračuni, kao da je svima dosta mirnog života, pa ga nastoje nekako promijeniti. Polako mi sve to ide na živce.Umoran sam od svih tih priča i najradije bih se maknuo od svega. Umoran sam od samog sebe, od svojih nogu, noktiju i sjene. Samo što se riješim nekog problema, iskrsne novi i tako unedogled. Imam osjećaj da bih sve pustio pa nek me voda nosi. Probudi se u meni onaj borbeni duh koji me tjera da se suočim sa svojim problemima i ovim okrutnim svijetom u kojem živim. iako znam da bi bilo lakše plivati nizvodno i pustiti da me struja odnese, ja se okrećem i nastojim svladati tu silu koja me udaljava od životnog cilja. Nadam se da su prevladati taj umor, tu zasićenost problemima i krenuti dalje.

                                                                                                Stjepan Brčelić, 4.g.

                                                                       Predmetni nastavnik: Ivanka Bićanić, prof.